Oblak pepela koji se od erupcije vulkana na Islandu rasprostranio se po cijeloj Europi zatvorio je većinu aerodroma. Nismo znali hoćemo li poletjeti za Južnoafričku Republiku ili ne. Ipak par dana prije polaska vjetrovi su otpuhnuli pepeo i promet se normalizirao. Krenuli smo prema Durbanu, tromilijunskom gradu na obalama Indijskog oceana.
Uz toplo vrijeme dočekali su nas srdačne kolege iz Južnoafričke reprezentacije. Naravno, odmah smo počeli zapitkivati sve vezano za podmorje, ribolov i morske pse. Poznato je da je pored Australije, najviše napada na kupače, surfere i podvodne ribolovce zabilježeno upravo na obalama Južnoafričke republike i susjednog Mozambika oko utoka rijeke Zambezi. Razrogačenih očiju i s knedlom u grlu slušali smo domaćine koji su počeli pripovijedati priče o zgodama s morskim psima i murinama. Dali su nam priručnike s fotografijama i nazivima riba kako bi mogli vidjeti što nas to sve čeka u podmorju oceana, koje ribe će se na natjecanju smjeti loviti, a koje ne, njihovo bodovanje itd.
Smisao cijelog putovanja je bio sudjelovanje naše škvadre kao sparing partnera na njihovom nacionalnom prvenstvu. Čelnici Južnoafričkog saveza su htjeli napraviti procjenu kvalitete svojih sportaša i uvid u njihove mogućnosti u srazu sa nekom od snažnijih ekipa u podvodnom ribolovu, kao što je to Hrvatska, budući da planiraju organizirati svjetsko prvenstvo 2012.

1. Dan

Ujutro smo se skupili na nepreglednoj pješčanoj plaži u blizini lokalnog ribolovnog kluba. Tek poslije smo shvatili da će tako biti svakog dana, nigdje porta, jedva mali sprud koji donekle ublažava oceanske valove.
Vozila sa pogonom koji sprječava zakopavanje kotača u pijesak dovlačila su na prikolicama čamce, uglavnom male glisere, dvotrupce. Znalo bi se dogoditi da ih se po desetak istovremeno spušta u more. U pričuvi je stalno bio ogroman traktor, u slučaju da netko zapadne u pjesak. Šljapkanje po plićaku, ubacivanje opreme i odgurivanje prema dubljem postala je svakodnevnica. Skok u čamac i polazak u najbližu zonu naziva Bluff.
Odmah smo s površine vidjeli da će more biti mutno i vidljivost loša, 6 do 8 metara. Skočili smo iznad kamenitog podmorja, točnije na sprud (reef) koji se proteže paralelno s obalom. Na najplićem dijelu dubina je 15m, prema obali se spušta na 18 i prelazi u pjesak, a prema otvorenom pada na 22 – 24 metra tvoreći rub, s razbacanim kamenjem i kamenim pločama. Nešto slično našim Jadranskim tvorevinama. Nakon svih priča koje smo čuli o morskim psima, nije nam bilo ugodno u mutnom moru koje je vrvilo ribama. U početku smo se osvrtali oko sebe i držali na okupu. Na čeku bi nam dolazile velike papigače (parrotfish), pelagične vrste poput gofova (kingfish) i bezbroj plosnatih šarenih riba. Među kamenjem bi se na trenutak ugledale kirnjice, u raznim bojama, od crvenih, na pjege, na točke, na kvadrate, s žutim perajama, ljubičaste… bilo je i onih kao što su naše, ali ni jedna velika, sve do 5kg. Ispod kamenja u uskim procjepima stršali su brkovi jastoga, u nizu poslaganih jedan do drugoga. U blizini uvijek čuči murina, vrebajući na hobotnice koje tamane jastoge i tako ih čuva, simbioza. Sve vrvi od života i borbe za život, svak svakoga napada, grize, guta. A nama samo jedna stvar u glavi, tko će se prvi susresti s zambezijem (bull shark), životinjom koja ima najviše testosterona po kilogramu težine na zemaljskoj kugli. Slovi kao izuzetno agresivan predator, koji ne podnosi nikog u svom području. I upravo se to „ukazanje“ prvo dogodilo Branku, a zatim i nama ostalima. Poslije smo se navikli, ali u početku su nam stradale glasnice od dozivanja barkarjola. Oči su nam bile k'o kapule. Micali bi se s pozicija, jer nije ugodno biti na čeki kad se samo par metara dalje bijele redovi strašnih zuba. Jednom prilikom mi je došla riba-pilot, vrsta koja prati velike morske pse. Kada sam to doviknuo ostalim članovima reprezentacije koji su plivali u blizini uslijedio je komentar: „Ako je pilot tu i avion je u blizini.“ Bio je to znak za promjenu pošte. Ali zambezija jednostavno treba napasti, ne pokazivati strah, ubosti ga vrhom strijele ili pucati u njega ukoliko namjerava nešto ozbiljnije. Upravo je ta vrsta morskog psa počinila najviše incidenata, ugriza, amputacija i sl. Po pričama Afrikanera, zambezi osjeća strah kod ljudi, što ga još više motivira da napadne. Krajem dana isti scenarij na plaži, desetci terenaca izvlače glisere na suho do sutra. Mnogi bi se ostavili podvodnog ribolova kad bi svaki dan morali ponavljati ovaj mukotrpni ritual. Navečer u talijanskom restoranu koji se okreće na vrhu jedne od najviših zgrada u Durbanu smo razmjenjivali i sređivali dojmove prvog dana.

2. Dan

Slijedećeg dana Brant i društvo su nas odveli u podvodni ribolov 3-4 milje vani Durbana, na njima omiljenu lokaciju, veliki podmorski stjenoviti plato gdje je najmanja dubina 24m. Radi se ujedno i o sidrištu za velike teretne prekooceanske brodove. Odmah nam je bilo jasno da će Zambezija biti ko u priči. Privučeni otpadom kruže oko usidrenih brodova. Vidljivost je bila jeziva, svega metar i pol na površini, dok je na dubljem bio sloj smeđe kaše u kojem se nije vidjela vlastita ruka. Nemoguće za raditi iako se stalno čuju repovi riba. Promijenili smo poziciju i otišli na mjesto gdje su na dnu čelični kontejneri, poispadali s nekog broda u velikom nevremenu. Tu je nešto bolja situacija ali dva velika zambezija od oko 4 metra stražare i čuvaju svoje područje. Digao se jak vjetar, pa je dio ekipe odustao od ronjenja. Nas nekolicina smo skočili na lukobran koji štiti ulaz u Durbansku luku i dok nas nije potjerao mulj uskovitlan kopanjem grtalice, u sat lova smo „izbacili“ 30-ak kila mackarela, rubberlipsa, parrotfisha, cuckoo bassa, rockcoda, bronze breama itd…

3. Dan

Dan kojeg smo svi dugo iščekivali, odlazak na 40km udaljen Aliwal shoal, plićinu koja je posebno riblje stanište i rezervat morskih pasa. Po prvi put nam je vidljivost bila relativno ok, oko 15 metara pa smo mogli vidjeti kako zapravo izgleda podmorje Južnoafričke republike. Posvuda su plivale kornjače, grebenski morski psi, šarene papigače, bodljikave ribe koje se napuhuju i nespretno teturaju… Iako je riba plivala posvuda nije joj se bilo lako približiti na domet, očigledno je razlog bio dobra vidljivost i riba se zbog straha stalno držala na distanci, pa je siguran pogodak i najsnažnijim puškama bio upitan. Također nisu radile ni čeka ni prikradanje, tek po rupama nešto malo rubberlipsa. Shvatili smo da nema puno od taktiziranja i tehniciranja, već da se na ribu treba ići direktno s puškama najvećeg dometa, opremljenim snažnim lašticima, jakim strijelama, čvrstom uzicom i s dodatnim mulinelom na pojasu. Prvi put smo vidjeli i upotrebu flashera na djelu. Radi se o bliještećim imitacijama riba koje obješene na maloj plutači, jedna iznad druge trepere, svjetlucaju i tako privlače pelagične wahooe, bonitoe, yellowfin tune itd. Garret je tako uspio privući i pogoditi jednog wahooa od 15kg. Pogođenom wahoou se ne kontrira jer ne ide u dubinu, ne postoji opasnost da će se poput našeg gofa zapetljati o kamenja i sl. Za njim se pliva po površini i pušta da se izmori. To može trajati do sat vremena, a velika je vjerojatnost da shark privučen krvlju i vibracijama u međuvremenu pomrsi račune. Sredinom dana barkarjoli su nas odveli na mjesto gdje se okupljaju morski psi, vidjeli smo ih iz čamaca, kružili su posvuda režući leđnom perajom površinu. Poseban osjećaj je plivati među 30-ak veličanstvenih grabežljivaca, dodirivati ih u prolazu, gledati ih u oči… bio je to doživljaj koji je sasvim potisnuo strah od morskog psa, nestalo je grča, bili smo friendly. Još smo imali priliku na olupini potopljenog broda vidjeti giant groupers, zakonom zaštićene divovske kirnje mase 200 do 400 kilograma, impresivne životinje, koje pune samopouzdanja zbog svoje snage i veličine, poput domaćih krava prilaze na dodir bez straha. Najveće od njih predstavljaju opasnost za ronioce. Iako nam je svima radio lovački nagon držali smo se propisa. Policijske ophodnje na moru nisu toliko česte, ali su u slučaju nadzora rigorozne, cijelo plovilo koje žele kontrolirati dizalicom podignu na palubu i rastave sve, do zadnjeg pretinca. U slučaju da pronađu nezakonitost, na licu mjesta se oduzima plovilo. 
Na kraju se skupilo stotinjak kila ribe, puno manje nego smo očekivali od Aliwala, i to uglavnom manjih primjeraka lemon fisha, baracuda, kingfisha, spadefisha itd.

4. Dan

Zbog jakog vjetra nismo išli na ronjenje pa smo, da ubijemo vrijeme, ispred obale zapanulali na živog saruna i izvukli dvije largemouth queenfish, nešto slično našoj lici, 8 i 14kg. Na pajolama se našla i jedna glava od queenfisha jer je do površine zambezi odgrizao ostatak tijela. Još se dva puta nešto ulovilo i nakon desetak minuta borbe nije bilo ništa, ni udice, ni ješke, ni sajle… pokidano, sve otišlo u ocean. Jako je teško izvući ribu u komadu. Od 10 zakačenih riba tek ih 4 završi u brodu.

5. Dan

Taj dan je bio rezerviran za verifikaciju natjecatelja, pa smo jutro iskoristili za đir po Durbanu, za kupit suvenire, poslat razglednice, otišli vidjet i ugazit na travnjak stadiona na kojem će uskoro istrčat Portugalska, Brazilska i Španjolska nogometna reprezentacija na svjetskom prvenstvu. Odmor.

6. Dan

Prvi dan natjecanja je u pojedinačnoj konkurenciji, domaći svi nabrijani, u odijelima već od 5 ujutro. Toni i ja u brodu, ležerni, ionako ne znamo pozicije gdje bi zaronili, samo smo jedan dan proveli u Bluffu, zoni koja se lovi. Odlučili smo pričekati malo, „provozati“ se po zoni, vidjeti gdje će loviti RSA favoriti Jaco, Brod i Ryan, i tek onda skočiti u more. Radije ćemo uru razmišljati a 5 loviti, nego svih 6 sati srljati u nepoznatom podmorju. Nakon nekog vremena već smo imali 5-6 točaka, jer smo putem „klikali“ markere u GPS. Zatim smo krenuli redom, jak vjetar, val ko u priči, 4 metra, gnjavaža. U moru još gore, vidljivost malo ispred vrha strijele. Ribe ima posvuda, dolazi na čeku ali je teško biti nepomičan pa je riba nervozna, osjeća svaki pokret i bježi. Na 20 m dubine val mete k'o da je plićak, okreće, mota. Puno je prilika, a malo iskorištenih. Ili je riba lijevo, a puška desno, ili snaga mora ne dozvoljava manevar i precizan hitac. Treba se, pazeći na murine, snažno ukliještiti na dnu između kamenja, postaviti se da je otpor tijela i ispružene ruke s puškom najmanji u odnosu na silovitost oceana i čekati. Riba se u pravilu nalazi uvijek oko istih kamenja, gdje stalno dolaze nova jata, nove mase, deset metara sa strane je osjetna razlika. Zbog kurenta, vala i loše vidljivosti jako je teško čvrsto „držati“ poziciju. Bovu bi začas odnijelo. Vanjski orijentiri nepouzdani. Puno promašaja, otrgnute ribe. Svaki lovac po propozicijama može donijeti max. 10 riba različite vrste što je za većinu bilo neuhvatljivo. Ukupno gledajući nije se ulovilo puno ribe. Uglavnom su dominirali bronze bream, kingfish, slenderi, rubberlipsi, cuckoo bass i parrotfish. Hrvati odlično plasirani, svi u prvoj trećini poretka, a Toni prvi.

7. Dan

Iako se nama nije činilo tako, zbog navodno još gorih vremenskih uvjeta, rukovodstvo natjecanja je odlučilo da se drugog dana nadmetanja u pojedinačnoj konkurenciji lovi svega 4 sata. Domaći su lovci prethodnog dana podbacili, a kako vrlo dobro poznaju svaki kamen u zoni koju Hrvati nisu pregledavali, sigurni su da će jako brzo će naslagati žicu punu ribe. Pretpostavljamo da je cilj bio ne dopustiti ostalima da odrade 6 sati i da tako ispune kvotu od 10 vrsta. Svi natjecatelji su skočili na jedno mjesto, nastala je ogromna gužva u malom prostoru površine 100 x 100m. Ovaj put nismo puno kalkulirali jer smo shvatili da je pristup sasvim drugačiji od jučerašnjeg i da od snimanja favorita koji već izvlače ribu nema ništa osim gubljenja vremena, brzo smo se obukli i skočili u gužvu. Riba je teško izlazila, jedna po jedna. Nakon nekog vremena Daniel i Đani su se odmakli od gužve, izašli vani i pronašli područje nešto bolje vidljivosti gdje je do izražaja došla Danielova brzina. To se pokazalo pravim potezom. U vrlo kratkom vremenu izvukli su po deset riba. Za to vrijeme Branko i Josip su bili s nama u zajedničkom „klanju“ s Afrikanerima na malom prostoru. Nakon 4 sata svi smo imali od 7 do 9 komada različitih vrsta, uglavnom letećih riba, plosnatih spadefisha, kingfisha, rubberlipsa, papigača itd. Za napomenuti je da riba dobiva onoliko bodova koliko ima kilograma, na vagu mora doći očišćene utrobe i škrga, ne smije biti manja od 900grama, a maksimalno može dobiti 5 bodova bez obzira koliko je teška preko 5 kg. Svaka riba dobiva još između 1 i 5 bodova, ovisno o tome koliko ju je teško uloviti. Opet smo svi bili solidni. Vaga je pokazala da je nakon dva dana natjecanja Toni zadržao prvo mjesto i tako postao pojedinačnim prvakom u ukupnoj konkurenciji Afrikanera i Hrvata, Daniel se plasirao na 8. mjesto, ja na 11., Josip na 14., Branko na 18., i Đani na 23. od pedesetak natjecatelja.

8. Dan

Natjecanje je odgođeno zbog katastrofalnih vremenskih uvjeta, jakog vjetra i velikih valova koji su dolazili iz neobičnih smjerova, isto kao što su sunce i mjesec izlazili s „krivih“ strana svijeta. Gluvarili smo po hostelu, posjetili akvarij i nakon desetak dana napokon ručali hranu punu žestokih začina, umaka...

9. Dan

Osvanuo je prvi dan natjecanja među ekipama od po tri člana, pridružio nam se Josip. Branko je prešao u čamac kod Daniela i Đanija. Zona nepoznata, 15Nm prema jugu, sat glisiranja po mrtvom moru. Odmah smo krenuli za čamcima favorita i zajedno s njima skočili u mutni ocean. Dočekala nas je predivna pozicija na 18 – 24m, s gomilom kamenja na kupu, među njima rockodovi - kirnje svih vrsta, cuckoobassi - crne ribe s zubima poput kljuna kojima grebu alge s kamenja, rubberlipsi svih vrsta, ogromne slender - kavale težine 5-6 kilograma, a iznad kingfishevi i mackareli – nešto poput velikih skuša, sa strane na pijesku pagri i englishmani – kao veliki arbuni, posvuda papigače… raj za podvodne ribolovce. Svak je lovio, puca se skoro u svakom zaronu, čuju se zvuci odapinjanja strijela, probadanja mesa, fijukanje konopca dok se odmata s mulinela, riba se baca u čamce. Gušt. Zambezija u cijelom tom šušuru više nitko ni ne šljivi, niti gleda. Već smo shvatili, ukoliko ima zle namjere, da strijelom treba nasrnuti na njega i problem je riješen. Dokrajče ga primjerci vlastite vrste. Zbog udaljenosti od polazne točke natjecanje je ponovo skraćeno na svega 4 sata. Hrvati ponovo odlični, skoro s ispunjenom kvotom od trideset riba po ekipi.

10. Dan

Drugog dana ekipnog natjecanja smo opet lovili Bluff, zonu koja je odmah s desne strane kad se prođe lukobran i koja se lovila prvog dana pojedinačnog natjecanja. Zbog smrtnog slučaja u obitelji barkarjola koji je vozio Branka, Daniela i Đanija, naša druga ekipa se vratila na pješčanu plažu Durbana bez ispaljenog hitca. Ponovo je vjetar pojačao, pa je u pitanje došla regularnost samog natjecanja, barkarjoli pokisli, sve mokro, samo smo čekali hoće li se netko prevrnuti. Lovili smo na pozicijama za koje smo sada već znali kako izgledaju te smo proširili znanje otišavši u drugoj polovici natjecanja na kontra rub gdje je prvog dana lovio Brod i još nekolicina Afrikanera. Kako marker na GPS-u nije idealno unesen promašili smo poziciju za desetak metara i pali na pijesak preko kojeg je prolazila masa gruntera – velikih ovčica od 4 do 9 kilograma, na brzinu smo ulovili dva od 6 i 7kg i nastavili s kopanjem po rubu s kamenim gromadama i pločama, pod kojima su nas čekali kavaluni – slenderi. Vidljivost dobra, 10 do 15m. Još smo ulovili 2 velike papigače, 3 fingerfina koji šeta po pjesku poput kokota, samo što je plosnatiji, zatim 2 germana – nešto slično našem kantaru, englishmana, crvenu kirnju itd. Pola sata pred kraj nam vrag nije dao mira te smo zaprašili na wreck nekog davno potonulog trgovačkog plovila, koji je stajao usamljen na pijesku, utrobe urušene same u sebe, kroz koju su krstarile ribe svih veličina, oblika i boja, pramac na 22, paluba na 26, a kolomba na 29 metara. Rijeka od kurenta, nemoguće za raditi, no ipak Josip uspijeva uloviti velikog kingfisha u zadnjim minutama. Svojom velikom srčanošću pokazao je da će nakon smjene generacija koja je neminovna u skoroj budućnosti biti jedna od važnih poluga podvodnog HR teama. Nakon ovog dana se vidljivo moglo nazrijeti da čvrsto hvatamo konce u nepoznatim vodama i da pravilno postavljamo koncept i strategiju lova. Domaći nam nisu puno pobjegli, svega tri ekipe su se probile ispred nas. Još da nam barkarjol nije zbog straha greškom bacio jednu važeću kirnju od oko 4 kg, misleći da je ne smije imati u brodu, da se nisu otrgnule barakuda i papigača, tko zna kakav bi bio konačni poredak. Katkad treba imati i malo sreće.

11. Dan

I napokon taj zadnji dan, s mislima na dom i skorašnji odlazak trebalo je odraditi još glavni susret RSA protiv HR, sraz reprezentacija. Ponovo idemo u Bluff u kojem već znamo glavne pozicije. Jedino je bilo važno pravilno postaviti taktiku i plan obilaska pozicija. Branko i ekipa su otišli na rub na kojem smo mi jučer lovili, a mi smo odmah odjurili na olupinu i našli se s domaćima koje je hvatala panika. More je bilo mirno, dan sunčan, more kristalno prozirno, vidljivost 30 metara, podrtina se vidjela s površine, kurenta malo, uvjeti kakve nismo do tada imali prilike vidjeti u Indijskom oceanu. Iako su Afrikaneri već bili na poziciji, prije njih smo počeli zaranjati te smo im ispred nosa izvukli nekoliko velikih riba. Tu je došla do izražaja velika razlika u brzini pripreme i u dubini prvih zarona, očita između nas mediteranskih lovaca i oceanskih lovaca koji love u bogatim morima. Za to vrijeme na prije spomenutom rubu Đani je odrađivao lavovski posao, kao da se sve dane čuvao za finalni okršaj. U kratkom vremenu je uspio nanizati petnaestak velikih riba, među kojima i brushera, ribu sličnu našoj komarči, koja domaćim lovcima predstavlja veliki trofej. Mnogi je nikad nisu ni vidjeli, a kamoli ulovili. Tako su Hrvati očitali lekciju Afrikanerima na njihovom domaćem terenu te im odnijeli pobjedu i kao reprezentacija.

Jedno od najnapornijih natjecanja je za nama. S pjeskom kojeg je bilo u ušima, nosu, mudantama, među zubima vukli smo opremu po nepreglednoj plaži Durbana, ispražnjeni i iscjeđeni od destetak dana uzastopnog ronjenja. S nekim novim iskustvima napustili smo zemlju s tisućama morskih pasa i otišli prema našem Jadranu s tisuću škoja, i šta bi rekao prvak Afrike, Toni: „With only two sharks“.