Tog je jutra iz oblačne kape, koja stalno skriva zelene vrhove Tahitija, tri puta navratio pljusak donijevši osvježenje kvartetu pasa koji su se po čitav dan izležavali pod palmama kokosa i stablima bananama. Čudili smo se njihovom pitomom i bogobojaznom ponašanju sve dok nas, napuštajući kolibu, jednog od proteklih dana ljubazna Monque nije sa smješkom upitala "Do you eat dogs?". Veliko iznenađenje i razočaranje na licu domaćice, koja se trudila pribaviti džukele ne bi li ušparala pokoji polinezijski franak, budući da je konfekcionirana hrana preskupa, bilo je vidljivo nakon naših gesti zgražanja. Oko podneva smo otišli u porat, zapravo na drveni mul u laguni, gdje su nas čekali pokisli barkarijoli, kako bi odradili još jedan dan priprema za svijetsko prvenstvo. Nakon što mi je prihvatio stvari i posložio ih na pajole uz sić pun zelenih okruglastih citrusa, Teophil je uključio moćni motor i vještim manevrom izvrludao kroz otvore lagune. Prave luke, osim one za prekooceanske grdosije, na Tahitiju i nema. Domorodci se služe uglavnom pristanima od dasaka na drvenim stupovima, a manje čamce i dvotrupe piroge svi uglavnom izvlače na obalu od crnog vulkanskog pijeska. Zahvaljujući koraljnoj barijeri, prirodnom valobranu uokolo otoka, pružena im je blagodat da ne trebaju brigati o sigurnom vezu ni za najjačih nevremena iako su nasred oceana.

Dok su velike marara-poletuše iskakale pred provom glisera i jedrile na strujama toplog zraka i po stotinu metara, pokušavao sam gingolavajući se navući neoprensko odijelo kako bi iskoristio "zračno hlađenje" tijekom vožnje. Teophil je cijelim putem rukama pokušavao objasniti nešto u vezi "spize" i citrusa, a ja sam, glavni sastojak koji se zove "rapan", trebao prepoznati u moru. Taj dan smo već kasnili s pripremama pa sam, duboko uvažavajući sve njegove želje, morao zanemariti "rapane". Trebalo je izbrusiti tehniku lova. Jedini učinkovit način lova bio je sličan našem obliku podvodnog ribolova kada se riba gađa u zaronu za vrijeme poniranja ka morskom dnu. Ribe bježe u dublje i kada dođu na 25-30 metara dubine okrenu se bokom kako bi skrenule lijevo ili desno. Upravo tada se ukaže prilika za dobar pogodak. Već smo, uz pomoć kataloga sa fotografijama, naučili dobar dio ribljih vrsta koje smo greškom lovili prvih dana, a koje neće biti važeće ulove li se tijekom natjecanja, a mogu donijeti samo negativne bodove. Uglavnom su to ribe koje se hrane otrovnim koraljima tako da se u njihovom tkivu nakupljaju toksini. Pojede li čovjek ovakvu ribu, a ima ih stotinjak vrsta pa je vrlo lako pogriješiti, posljedice su često kobne, budući se u pravilu se radi o nervnim otrovima. U sakupljanju negativnih bodova najviše su se istaknuli ruski reprezentativci, budući su na natjecanje "skočili" ravno iz aviona, bez ikakvih priprema. Do kraja dana na nisci se našlo desetak kilograma najrazličitijih jestivih vrsta, od žutih i ljubičastih trlja, preko jarko crvenih i ružičastih kirnjica do papigača u kombinacijama svih boja.

U trenutku dok sam duboko uvlačio udah pred slijedeći zaron, reski zvižduk barkarijola skrene mi pažnju. Par ogromnih peraja, koji je u slijedećem trenu nestao s površine kretao se točno prema meni. Dok se u žilama vrtoglavo nagomilavao adrenalin, crne siluete ogromnih nemani odjednom su se ukazale. Sva sreća što je majka grbavog kita, a ne velika bijela mamica, svom čedu željela taj dan pokazati kako izgleda ljudsko biće. Za razliku od Teophila nije mi ni najmanje bilo do smijeha, a naročito kada me zarotirao vir uskovitlan laganim zamahom mamine, četiri metra široke, repne peraje. Impresivan susret od kojeg, bez obzira što se radilo o dobroćudnim sisavcima, zastaje dah.

Bio je to zadnji dan pred natjecanje pa sam za suvenir odlučio pokupiti jedan primjerak divovskih puževa sa morskog dna, koji u prosjeku teže oko dva kilograma, a oblikom podsjećaju na nanara. Umjesto rožnatog, na otvoru kućice, imaju zaobljeni vapnenasti (kameni) poklopac, koji ih štiti od nasrtljivih kostoroga. Ugledavši me s pužem na površini Teophil je pogledao u nebo, raširio ruke i nešto promrmljao na riječniku punog samoglasnika. Abeceda tahićana broji tek dvanaest slova, među kojima su i svi samoglasnici, pa sve riječi izgledaju slično, a one s tri ista uzastopna slova vrlo su uobičajene i nama smiješne. Shvatio sam da sam pronašao "rapana" o kojem je Teophil pričao. Za par minuta, bijeli mesnati dio puža, dug desetak centimetara, narezan na tanke fete, bio je začinjen sokom citrusa i komadićima minijaturnih tahićanskih pomidora.

Navečer je trebalo spakirati prtljagu za sutra planirani odlazak u Maeva beach, jedan od rijetkih hotela u predgrađu Papeetea, koji je bio centralno mjesto odvijanja službenog programa natjecanja. Madam Monique je za rastanak svakom pripremila zavežljaj s poklonima i morskim biserima po kojima je Polinezija poznata. Onako umorni, više smo se obradovali janjetini u tamnom toću, spremljenoj slično našoj pašticadi, i slatkom egzotičnom kruhu od kokosova brašna umjesto njoka, nego biserima. Za večerom se analiziralo dojmove iz podmorja posljednjeg dana priprema sve dok se u jednom trenutku Robi, inače farmer iz Rovinja, nije zagledao u presjek kosti napola pojedenog komada janjećeg buta. Govorio je kako je mnogo janjetine prošlo kroz njegove ruke ali janje ovakve anatomije još nije vidio, "Sigurno neka merino ovca ili neka podvrsta" nastavio je. Kako nam je krv bila više u želucu nego u glavi, nismo obraćali pozornost na Robija, iako se i nama jelo činilo pomalo čudno, uostalom kao i sva ostala s ovog podneblja, slatko.

Ptice-čistači, koje zorom "svađajući" se ulete kroz drvene rešetkaste prozore kako bi pokljucale mrvice po tlu kolibe, budile su nas i zadnje jutro u Mataiei. Ukrcavajući torbe u koš pick-upa, psećoj ekipi koja nas je došla ispratiti, nedostajao je jedan standardni član. Možda je Robi ipak bio u pravu kada je govorio o podvrsti.

Par dana poslije, zadovoljni osmim mjestom na svijetu, ljuljkajući se u Air France-ovom Boeingu napuštali smo čudesne otoke.