Dan prije meteorolozi su sa Prisavlja najavljivali brz prolazak doline izrazito niskog pritiska formirane iznad Genovskog zaljeva. Vremensko izvješće iz PMC-a Split govorilo je o sličnoj situaciji. Bilo je to, drugim riječima, upozorenje svima koji se "motaju" po moru da u slijedeća 24 sata budu oprezniji unatoč tome što je navečer puhao jedva osjetan južinić.

Kao i uvijek na ovakvu najavu vremena i sada sam počeo osjećati nervozu i neodoljiv poriv za odlaskom na more. Što sam se više dvoumio oko odlaska, bio sam sve sigurniji da neću ostati doma. Sve poslovne obveze i planovi koje sam sutradan trebao izvršiti kao da su odjednom "izbrisani" iz glave. Već sam se u slijedećem trenutku zatekao u obližnjem diskontu kupujući crni kruh, čokoladu, pivo itd.. Opremu za podvodni ribolov nije trebalo "bog zna šta" posebno pripremati, budući da je ionako uvijek spremna u kombiju, jer nikad se ne zna, sezona je lova na lubine. Otišao sam po gumenjak i usput pokupio perspektivnog naučnika Joku. Još iste večeri uputili smo se preko Boraje prema Zadru. Stabla uz cestu su se sve više povijala što nam je govorilo da jugo jača. Putem sam planirao sutrašnje mjesto za spuštanje čamca i lovno područje, sukladno vremenskim uvjetima.

Narogušeno jutro je svanulo puno oblaka i s prilično jakim jugom, što su dobri uvjeti za lov u ovo doba godine. "Na brzaka" smo navukli odijela, ubacili podvodne puške, peraje i olova u gumenjak i sve zajedno spustili niz skaladu. Vanbrodski motor "Tošo" je nevoljko upalio nakon nekoliko pokušaja. Krenuli smo.

Joku sam nakon tridesetak minuta plovidbe iskrcao da "pogleda" jednu puntu koja po ovakvom vremenu "daje" ribu, a ja sam odglisirao oko milju istočnije prema staroj pošti. Ruzinava škrinja koju je more 'ko zna kad izbacilo na obalu i oznaka "zabranjeno sidrenje", govorili su da sam na pravom mjestu. Točno je osam sati. Pazeći na podmorske kablove bacio sam sidro, montirao olova i spustio se u zapjenjeno more. Vidljivost je, zbog uzburkanog mora, bila jako loša, tek koji metar, što je i bilo za očekivati. Plivao sam iznad polja posidonije kako bi prišao što bliže obali. Povremeno bi se osvrnuo da kroz krijeste valova pogledam gumenjak koji se u samoći propinjao na valovima juga. Sidro je moglo svaki čas popustiti, jer je vjetar još jačao. Na zapadu su se gomilali, s morem spojeni, crni oblaci prošarani munjama. Radila je klasična čeka, jer vidljivost nije dopuštala prikradanje. Nakon desetak neuspješnih zarona riba se počela "javljati". Jato salpi, komadi težine od oko 30 dkg, na paši u tri metra dubine. Neka njih. Idem dalje. Nekoliko metara nakon salpi počeo se osjećati kurenat. I more je bilo nešto bistrije. Sad će, pomislio sam. Tako je i bilo, ali ne ono što sam očekivao. Desetak velikih cipala zlatara projuriše niz struju u paničnom bijegu. Iza njih jato na smrt prestrašenih gavuna koji nisu znali kud bi sa sobom. Sve je govorilo da je u blizini nekakav predator. Slijedeću čeku sam pažljivo izveo zaklonjen između posidonije i velikog kamena. Iz zaklona je virio samo vrh strijele. Ništa. Nigdje špara za vidjet. Nakon skoro dvije minute "ležanja", točno kad sam htio krenuti prema površini nadamnom se nadvila sjena. Oblaci, pomislio sam, dok mi u vidno polje nije ušla velika repna peraja raspona od oko pola metra. Došla je iz plićaka, prošla tik poviše glave i "odšetala" u dublje. Vlasnik peraje bila je divovska lica težine, po slobodnoj procjeni,preko 30 kilograma. Jak kurenat nije dozvoljavao brzo bočno pomicanje puške, tako da nije preostalo ništa nego licu ispratiti pogledom. Uzaludne su bile slijedeće čeke. Grdosije više nije bilo. Za to vrijeme Joke je ulovio pica i salpu od kila i nagledao se komarči od kojih se ni jedna nije dala prevariti.

Gazeći razvučene pjenaste pruge po dugim valovima silovitog juga približavali smo se novoj poziciji. "Bućnili" smo se iako ni sidrenje ni lov nisu odisali pretjeranom sigurnošću. Krenuli smo svaki na svoju stranu. Počela je kiša. Vjetar se smirio, a s njim i živi val. Pod morem se sve zibalo. Vidjelo se desetak metara u daljinu. Crneji, fratrići, pirke i ostala sitna riba bila je opuštena. Kao da su odozdo uživali u prizoru kojeg stvara kiša na morskoj površini. Šuljajući se po morskom dnu postao sam meta znatiželjnih pogleda nekolicine manjih lubina. Oprezno su me u polukrugu zaobišli na sigurnoj udaljenosti. Gdje ima malih tu mogu biti i veći. Kratak boravak na površini i ponovo zaron. Povlačenje po morskom dnu, pogleda uprtog u sivilo. U trenutku kada sam prelazio preko izdignutog kamenog praga dogodio se prizor kojeg će biti teško ikada zaboraviti. Jato od stotinjak ogromnih lubina polako se približavalo. Brzo sam uhvatio čuperak zostere i privukao se dnu. Ostao sam "za pegulu" lako uočljiv. Puls je bio ubrzan, kisika u plućima sve manje, a podražaj za izronom sve jači. Masa lubina se razdvojila prolazeći sa obje strane. "Gospe moja i sveti moj Ante" koja riba. Kažiprst se pomakao i u hipu sam ugledao nebo. Čudesni prizor je nestao. "Zraka!" Vapila su pluća na morskoj površini. Konop s mulinela mahnito se odmotavao, zasijecajući rukavice. Minute su prolazile i na kraju sam polako počeo vući... Još uvijek su se osjećali snažni trzaji s druge strane. U daljini se ljeskao lubin. Pravo iznenađenje je uslijedilo tek nakon par sekundi. Bila su to dva velika lubina na strijeli. U presudnom trenutku drugi se očigledno našao na krivom mjestu. Ubrzo su oba lelujala na nisci oko struka, predivan osjećaj.vakih par metara bi ih pomilovao da se uvjerim da su tu, onako debeli, mesnati.

Vjetar je u povratku okrenuo na lebić s jakom kišom. Od kiše nismo vidjeli vlastitu provu. Svejedno nam je bilo što nas zalijeva i more i nebo.

Jedan lubin je težio 8.20 kg, a drugi 9.90 kg. U jatu je bilo i većih. Tog dana, saznali smo poslije, neke trajektne linije u Dalmaciji nisu prometovale.