Rođen sam 15. listopada 1968. u Splitu u siromašnoj obitelji, otac Roko drvodjelac, majka Iva prodavačica. Odrastao sam na periferiji Splita u maloj prizemnici usred splitskog polja blizu mora u obitelji u kojoj je svega nedostajalo osim ljubavi. Dok nisam krenuo u školu brigu za mene je uglavnom vodila moja baka, osoba kojoj sam zahvalan što sam toliko vezan uz prirodu i "divljinu". Djetinjstvo je bilo prožeto oskudicom pa je baka često pribjegavala snalaženju u prirodi kako bi "izmislila" ručak ili večeru. Uz nju sam naučio svo dalmatinsko samoniklo bilje koje se može jesti, biti nadomjestak čaju, kruhu, služiti kao lijek ili melem. Osim biljaka, na "meniju" su se često mogli naći kopneni puževi, žabe, ježevi, ptice, kornjače… Kao petogodišnjaka, s listom istrganim iz novina, vodila bi me uz more podučavajući me prvim slovima… Tu sam ostvario svoje prve kontakte s beskrajnim morskim prostranstvom, kušajući priljepke, morske puževe, školjke i sve ono što se dalo pojesti, uglavnom svježe, odmah iz mora. Baka je bila sretna što mi moze priuštiti hranu ne sluteći da se između mene i mora stvara neraskidivo prijateljstvo i trajna ljubav.

Ubrzo sam nabavio prvu udicu s kojom sam s kamenja uz obalu lovio velike glamce, lumbrake i pirke. Sav ponosan bih ih nosio kući jer sam znao da sam doprinio obitelji. Obožavao sam jutarnje bonace i s ostima bih skačući s kamena na kamen, ranom zorom vrebao pokoju sipu ili glamca u plićacima kristalno bistrog mora na području od Trstenika do Duilova. Pratio sam rakove samce kako se prevrću po kamenju, puštao ih da me škaklju po dlanu, sisao sol s glatkih bijelih oblutaka, zadirkivao žbirce, pokušavao otkriti u kojoj se od rupa što su ih nekad stvorili prstaci skrivaju male crvene babice. Mogao sam satima sjediti na kamenju i promatrati valove, osluškivati šum vjetra, mirisati morski zrak i gledati u daljinu. Osjećao bih mir, spokoj i sreću, a zatim bih otrčao kući spremiti se za školu do koje sam pješačio 3 kilometra. Kao i svako dijete, tako su i mene fascinirale ljušture školjaka i puževa, njihovi veličanstveni oblici i boje. Jedva bih dočekao ljeto i kraj školske godine kako bih mogao staviti masku na lice, šetati po plićaku i nožnim prstima prevrtati kamenja ispod kojih bi se zavlačili račići i bježale ribice. Leđa su mi uvijek bila crvena od sunca jer još nisam znao plivati. Pokušavajući dohvatiti školjke sa morskog dna naučio sam prije roniti nego plivati… Sjećam se maske, bila je bijela, okrugla, gumena, za cijelo lice s otvorom u kojeg mi je tata stavio plastičnu cijev kako bih mogao disati. I nos i usta su mi bili unutar maske… Ne znam da li je to tako trebalo biti ili mi je maska bila prevelika. Ubrzo sam počeo viđati jata ovčica koje bi privučene sedimentom podignutim s morskog dna dolazile sasvim blizu mojih nogu i kopkale po dnu tražeći kakav zalogaj. Pokušavao sam ih uhvatiti rukom, ali nije išlo…zatim sam pokušao hodajući u moru do struka i s udicom u ruci, ali opet ništa…tako da sam ozbiljno počeo razmišljati o tome da trebam donijeti i staviti im "soli na rep"…pokušao sam s pijeskom :o) Strahovito sam čeznuo za podvodnom puškom, a simpatije sam gajio i prema kopnenom oružju, poglavito puškama i eksplozivnim napravama, izrađivao petarde i radio nacrte za sačmarice od kojih je jedna na djedovom tavanu "zgotovljena", ali bez kundaka. Sva sreća da nikada nisam pokušao opaliti iz nje :o)

Čim bi se ljeto približilo, molio bih oca da mi napravi luk i strijelu od kišobranske žice ili komad drva s štipalicom i lasticima, koji su izbacivali tešku željeznu šipku zašiljenog vrha. S tim bih ulovio pokoju ovčicu zauzetu kopanjem u pijesku, ali mnoge su mi ostale "nedodirljive", pogotovo komarče koje kao da su mi se rugale, plivajući u krug na par metara udaljenosti. A onda je došlo "ono pravo", tata mi je za trinaesti rođendan u nekom starom koferu poklonio moju prvu podvodnu pušku. Bila je to Maresova "Medistenka" s regulatorom snage izbačaja na kojoj je bila zalijepljena elipsasta naljepnica s mnoštvom šarenih zastavica raznih zemalja između kojih je pisalo: "Campione del mondo 1968". Kao da je sada vidim. Klip i graničnik su bili od metala. Čuvao sam je pod krevetom. Često bih je uzeo u ruku i maštao kako lovim ribe. Nisam mogao s njom ići u more jer je bila jesen, tako da je trebalo čekati devet mjeseci da bih je isprobao. Bio je to period pun nestrpljenja. Osjećao sam da u ruci imam nešto veličanstveno. Iako je bila polovna, meni je bila poput relikvije. Već prvo ljeto je bio problem "istjerati" me iz mora, sav drhtav i modar od zime izlazio bih iz mora nakon par sati lova. Lovio sam uglavnom ribu po rupama: škrpune, pirke, lumbrake i sipe… a kao kruna prvog ljeta ribolova bio je ugor od 4.30 kg koji me je doslovno doveo u neko neopisivo raspoloženje slično euforiji ili ekstazi. To je zasigurno bio trenutak u kojem sam se inficirao podvodnim ribolovom i postao ovisnikom za sva vremena… Nisam mogao ni naslutiti moj daljnji put kao podvodnog ribolovca. Tek kad sam odrastao shvatio sam da napor uložen za vrijeme korištenja tehnike lova po rupama predstavlja temelj uspješnog podvodnog ribolovca, bez čijeg poznavanja nema rezultata ni u ostalim tehnikama, koje dolaze kao nadogradnja. Kao srednjoškolac, u svojoj šesnaestoj godini sam, mjesecima odvajajući od džeparca, kupio svoje prvo 5mm ronilačko odijelo proizvođača Poliester - Priboj. Kupio sam ga na akciji oko Nove godine. Ne znajući ništa o odijelima, njihovoj plovnosti, balansiranju olovnim utezima itd, usred zime sam otišao prvi put s njime na ronjenje. Otputovao sam autobusom do Trogira, i zatim s torbom na ledjima otpješačio 4-5 km do vanjske strane Čiova, nasuprot otočiću Fumiji. Nakon 4 sata plivanja jedva sam skinuo odijelo preko otečenih, promrzlih i pocrvenjelih ruku i nogu, jer naravno nisam imao ni čarapa ni rukavica… Podvodni ribolov je bio zabranjen i predstavljao je tabu temu o kojoj su rijetki nešto znali.

Nakon srednje škole odslužio sam godinu dana u jugoslavenskoj narodnoj armiji. Bio sam u mornarici u maloj vojarni na Savudriji na isturenoj punti Istre. Kada bih uhvatio priliku skočio bih u more i onako bez opreme, samo s puškom Mares Ministen koju mi je posudio poznanik iz Umaga, ulovio nešto za marendu. To je trajalo sve dok me zapovjednik vojarne nije zatekao kako ronim. Zaplijenio mi je pušku i ulov te sam odslužio kaznu u trajanju od 5 dana u vojnom zatvoru zbog kršenja vojne discipline. Po povratku iz JNA sam krenuo na studij strojarstva istovremeno polažući ronilačke kategorije po CMAS-u. 1991. godine zbog domovinskog rata prekidam studij i kao dragovoljac odlazim u ronilačku postrojbu Minsko – protuminskog diviziona HRM-a. Istovremeno odlazim i na svoja prva natjecanja u podvodnom ribolovu koja su se s obzirom na ratna zbivanja organizirala s dosta poteskoća. U startu osvajam odličja. Intenzivno razgovaram, prikupljam iskustvo i znanje od starijih ronilaca u postrojbi i od manjeg dijela koji je aktivan u podvodnom ribolovu, a koji je u vezi s članovima reprezentacije u podvodnom ribolovu. Dolazim do spoznaje da postoje i druge tehnike podvodnog ribolova, poput lova na čeku, lova prikradanjem i lova u poniranju, te da se za njih koriste puške na lastik koje izbacuju strijelu Tahitianu, a ne šipku s ostima. Rat, besparica i teške životne prilike me prisiljavaju da u slobodno vrijeme odlazim u ribolov. Početkom 1993. izlazim iz postrojbi HV-a i odlazim u Klismar s.p.o., poduzeće za uzgoj ribe, gdje oko dvije godine radim kao voditelj uzgajališta lubina sve do prodaje prve konzumne generacije. Taj period je bio obilježen posebno lijepim i pomalo spartanskim načinom života u jednoj od uvala primoštensko – rogozničkog akvatorija, gdje su mi pored povremenog pomoćnika iz susjednog sela Zečeva, jedino društvo činili mačak Pis i balkanski gonič Tiba. Svaki predah između poslova na farmi, koristio sam za ronjenje, bilo na dah bilo s bocama.

Nakon promjene zakona i liberalizacije podvodnog ribolova sve više vremena provodim u podvodnom ribolovu dok ronjenje s bocama polako odlazi u drugi plan. Od 1995. do 1998. intenzivno se bavim podvodnim ribolovom i u moru provodim 3-4 dana tjedno. Prateći migracije zanimljivih vrsta upoznajem područje od Lošinja do Prevlake, riblja staništa, navike i kretanje lovine. Koristim pušku na lastik, Mares Arbasten 90, s kojom otkrivam prve tajne ribolova na čeku. Tu pušku sam koristio mnogo godina, sve dok se nije raspala. S njom sam ulovio svog prvog kapitalnog lubina i zubaca, da bi me 1998. godine "dovela" do stalnog člana reprezentacije Hrvatske u podvodnom ribolovu. Krajem 1999. pomoću kredita otvaram trgovinu ronilačke opreme. Danas uspješno vodim tvrtku sa 8 zaposlenika uz istovremeno praćenje svih sportskih događaja vezanih uz podvodni ribolov, kao natjecatelj ili sponzor.

Svima koji su me trebali dok sam u zanosu hrlio k moru, veliko HVALA!

Dario Marinov