Mase i velika jata lubina se krajem ljeta prvo pojavljuju na sjevernom Jadranu. Obzirom da ih podvodni ribolovci prethodno ne primjećuju ni u hrvatskom a ni u talijanskom obalnom pojasu pretpostavka je da njihov put vodi dubljim dijelom Jadrana. Svjetlija pigmentacija po leđima takvih lubina možda ide u prilog ovoj tezi. Padanjem temperature mora lubini se u većim količinama približavaju obali. Tu se jedan dio mase lubina odvoji te se u valovima počinje spuštati prema Dalmaciji i dalje prema Albaniji.

Ovisno o uvjetima koji vladaju u moru njihov prolazak može trajati duže ili kraće. Na svom putovanju obave mrijest u skladu s preciznim biološkim satom. Otkucavanje sata vodi trenucima izbacivanja stotina tisuća jajašaca, od čega mužjaci oplode samo dio. Evolucija je taj čin "smjestila" u dane, kada vladaju nevremena i kada je temperatura mora niska. Takvi uvjeti su nepovoljni za sve druge vrste osim za lubina koji tada stvara potomstvo. Mogućnost da druge ribe pojedu oplođena jajašca svedena je na minimum. Nakon određenog vremena iz oplođenih jajašaca, koje more nije izbacilo na obalu, izvaliti će se mlađ lubina. Potom slijedi surova borba za opstanak. Nakon mrijesta dio lubina se povlači u dublje, dok se jedan dio zadrži neko vrijeme oko utoka slatkih voda ulazeći u korita rijeka. Za vrijeme mrijesta lubini po tijelu skinu ljuske i otvore kožu oštrim završecima škržnih poklopaca uslijed neposrednog kontakta. Takva mjesta se vrlo lako mogu inficirati bakterijama. U rijekama lubini nailaze i na okrjepu od obilja hrane koja je inače karakteristična za slatkovodne vrste predatora.

Tehnika podvodnog ribolova

Podvodnom ribolovcu najviše odgovara mješovit teren, sastavljen od područja pijeska, trave i kamena. Glavni razlog tome je tehnika kojom se lubin najuspješnije lovi. To je klasična čeka, za čije su uspješno izvođenje potrebne neravnine i zakloni na morskom dnu. Pored ovog načina lubin se još lovi prikradanjem i rjeđe lovom u rupi.

Čeka se koristi iz dva razloga. Prvi je zbog toga što je vidljivost u moru slaba zbog obilnih kiša i češće uzburkanosti, a drugi je kretanje lubina, zbog čega lubin u većini slučajeva rano osjeti podvodnog ribolovca. Lubin se, za razliku od npr. komarče, kreće na većoj udaljenosti od morskog dna, i to najčešće u donje dvije trećine mora, što mu pruža bolju kontrolu područja.

Čeka se izvodi paralelno s obalom uzastopnim zaranjanjem i zadržavanjem na morskom dnu. Mirovanje na dnu ne treba forsirati do krajnjih granica izdržljivosti. Ono traje onoliko dugo da nakon toga podvodnom ribolovcu ostane vremena za siguran izron ili za doček nadolazećeg lubina. Duljina boravka pod morem se razlikuje od lovca do lovca i ovisi o njegovim individualnim sposobnostima. U razmaku između dvije čeke podvodni ribolovac na površini treba biti što bliži obali da se ne izlaže mogućim ribljim pogledima.

Za valovitog mora podvodni ribolovac na morskom dnu se slobodnom rukom hvata za kamenje ili morsku travu kako bi bio što mirniji. Također, da bi se učvrstio, podvodni ribolovac može koristiti koljena i laktove, a što ovisi o obliku zaklona. Dobro je da položaj podvodnog ribolovca na čeki u odnosu na valove bude što okomitiji jer će se tada otpor tijela prema valovima smanjiti. Što je otpor valu manji biti će potrebno uložiti i manje energije za izvođenje mirne čeke. Time se štedi dragocjeni kisik, a čeka se produžava. Razdaljina između dva zarona varira ovisno o količini lubina na terenu i o mjestima pogodnim za čeku. Kada se naiđe na teritorij zaposjednut od lubina dobro je čeku izvesti uzastopno više puta u istom zaklonu, pri čemu je sa istog mjesta moguće uloviti više primjeraka.